Za generaciju 50-tih

Sjećaš li se? Ali, pamtiš li?
Sjećaš li se, još one kukuruzovine, tih naših jedinih mostova koji su spajali dvije strane ulice?
Onih snjegova na cipelama kasnih šetača iz birtija? Kako smo prtili ulice sa snjegovima na obrvama i vrućim
dahom kukuruznih rakija, mirisom Dunava u mutnim vinima sa čortanovačkih bregova? Kako su nekad mirisale proljetne ulice nedjeljom na kokošije juhe, s jeseni na džibru sa obala američke bare. Sjećaš li se, kako su se ulice crvenjele od kruha, masti i paprike? Pijane guske na ulicama kako teturaju od dudinja. Sjećaš li se kako je vrijeme onda sporije teklo, kako se vuklo po sokacima debelim od prašine koja je klizila kroz prste, one tople kiše djetinjstva koje su šuštale kroz dudove, kada se od Popinaca stanu gomilati teški oblaci, a ti bi putovao sa njima?
Sjećaš li se? Ali, pamtiš li, jer sjećanje vraća samo slike doživljenog, a pamćenje ga uobliči u sliku zbiljnosti, pa sanjaš. Pa sanjaš doživljeno, ili snom doživljavaš življeno!
Nemoj se previše brinuti!
Natoči to vino da ugrijem kosti. Da se napijemo. Evo, već prve pahulje tope se na dlanu. Prigušena je i škripa tramvaja, prigušen je govor. Ili nitko ništa ne priča? Tišina pojede govor. Lako je ptici. Ona će sutra vidjeti ono što ja mogu samo sanjati. Bijele plahte krovova zasute mahovinom starine.
Natoči tu čašu!
Da napojimo ove rasušene kože, ova rasušena tijela. Dani će i dalje brojati svoje vrijeme. Ne vjeruj previše onima koji nude previše, koji nude zlatan sat bezrukom čovjeku. Ja ću napraviti, napravit ću sat sa sitnim suhim snijegom. Valjda će izdržati do proljeća!
Gdje si sada ti, koja si oblačila haljinu kada se lišće svlačilo? Jesi li, usnula, ti koja prolaziš, neznana, svoj bijeli san? Svoje ideale! Gdje su sada ideali mladosti? Svijet koji je trebalo rušiti. Promijeniti! Koji smo rušeći učmalu svakodnevnicu imitirali nekakvu slobodu. Koja si u prvim redovima, na odbačenoj kutiji "Plavog radiona" crvenom bojom napisala da želiš slobodu ljubavi.
Gdje si sada ti? Ili si, zaboravila sanjati: treba kuhati, treba peglati, treba usisati stan, obrisati prašinu. Gdje li je nestao onaj bijeli konjanik, onaj lijepi san o ljepoti? Pisma? Spomenari? Ima li to više smisla, taj san, dok se mokro rublje prostire po balkonu? Dokle to traje? Dokle traje to trajanje?
Natoči tu čašu!
Ja znam gdje su otišle ptice snova, ali ne očekuj, od mene, da ih je vraćam u tuđe krletke.
Ti koja nestaješ u magli prvih pahulja . . .
Što radiš noćas, moja draga?[center]